16 – 28. mart, otvaranje: sreda, 16. mart u 19:00Realizacija: Nataša Brkić
„Grafike Gabriele Hajzler prvi put sam video krajem prošlog leta u Opatiji i tada sam o njima razmišljao kao o snovima. Podsetili su me na onaj trenutak kada nam, ujutro po ustajanju, celina sna nepovratno izmiče i ostajemo samo sa njegovim fragmentima.
Gabrieline grafike, tada sam pomislio, krhke su kao izgubljeni snovi.
Sada, međutim, na početku nove godine, dok ponovo razgledam njene grafike, ne mislim više na snove. Ne mislim ni na more koje mi je, tamo u Opatiji, delovalo kao njihov deo, već mislim na kratke priče, na to da Gabrieline grafike više govore onim što je odsutno nego onim što je prisutno, tačno onako kako se piše kratka priča. Kazuje se samo ono najosnovnije; skicira se naznaka pokreta ili najava mirovanja; prostor se samo delimično nagoveštava; ono što je bilo pre, kao i ono što će se desiti kasnije; mora da uobliči sam posmatrač ili sam čitalac ili, zašto da ne, sama priča. Gabriela započinje priču, određuje njene koordinate, potom je prepušta nama, tako da smo, u stvari, mi ti koji gradimo priču, dovršavamo crtež, sanjamo san.
Vraćam se snu jer je prostor koji Gabriela prikazuje istovremeno spoljašnji i unutrašnji – istovremeno smo ispred vrata i prozora i iza njih i, ako krenemo u zgradu, mi ćemo izaći iz nje; ako se penjemo unutrašnjim stepenicama, sići ćemo spoljašnjim; ako sednemo za sto u sobi, naći ćemo se za stolom u dvorištu. Život je u tom svetu samo isečak, slika u slici, kadar uobličen ramom prozora ili ragastovom. U svakom slučaju, stvaran svet je uvek negde drugde, skriven zavesom ili ponuđen kao detalj, kao fragment. Nije, dakle, čak ni priča, već deo priče, fragment fragmenta, san koji se topi i nestaje.
To bi već mogao da bude početak priče, kao što postoje mnoge započete priče na ovim crtežima. Poljubac ispod prozora, recimo, ili prazan krevet, ili žena koja pali subotnje sveće, ili ona druga, koja odlazi. Postoji i priča o dve ribe, okačene na jednom zidu, a čini mi se da sam na nekim vratima video i dve ptice. Ako ih tamo više nema, to je samo znak da su odletele, ništa više. Priče su, međutim, ostale. Priče uvek ostaju, ma šta da se desi. Kao i Gabrieline grafike, nastale između zaborava i pamćenja, u senastom području gde san postaje java koja se ponovo pretvara u san.“ David Albahari