СКЦ-ОВА БЕСПЛАТНА ШКОЛА СТРИПА И ИЛУСТРАЦИЈЕ НА 2. КИКИНДСКОМ ФЕСТИВАЛУ СТРИПА – награде и признања
СКЦ-ова бесплатна школа стрипа и илустрације гостовала је 22. и 23. августа ове године у Културном центру Кикинда, који је био организатор Другог кикиндског фестивала стрипа. Од полазника пријављених на конкурс за такмичење на фестивалу, два СКЦ-ова млада стрип аутора освојила су главне награде, док је СКЦ-овој школи стрипа, под менторском палицом проф. Милоја Митровића, додељено посебно признање за групно учешће на фестивалу.
ПРЕДРАГ МЛАДЕНОВИЋ: ПОСЛЕ ПРИЗОРА
Предраг Младеновић (1974, Лесковац) бави се фотографијом, графичким дизајном, видеом и сликарством. Свој уметнички пут започиње цртежом и сликарством, а више деценија професионално се бави комерцијалном и уметничком фотографијом.
22. МЕЂУНАРОДНИ САЛОН СТРИПА СКЦ БЕОГРАД 2026
Срећна галерија СКЦ-а је програм овогодишњег 22. издања Међународног салона стрипа профилисала кроз избор из најзначајнијих историјских и историографских сегмената српског стрипа и рекапитулацију двадесетогодишњег програма самог фестивала у формама његових најзначајнијих сегмената.
Mihailo Simović

Mihailo Simović

 

ČETVRTAK, 26. OKTOBAR U 19.00 (TRAJE DO 9. NOVEMBRA)

SREĆNA GALERIJA

izložba fotografija
Rođen 1973. godine u Bogatiću. Diplomirao na grafičkom odseku FLU u Beogradu, u klasi profesora Nebojše Radojeva. Naklonost prema fotografiji nasledio od oca Boška, nastavnika koji je vodio fotografsku sekciju u osnovnoj školi u Klenju. Godine 2015. nagrađen je srebrnom plaketom Fotosaveza Srbije na šabačkom Salonu fotografije, kao i trećom nagradom na istom Salonu, a 2016. trećom nagradom na međunarodnom takmičenju Hamdan International Photography Award u Dubaiju, gde je učestvovao na izložbi u okviru pete sezone HIPA takmičenja.
U katalogu Simovićeve izložbe Poreklo nade iz 2015. godine, Novak Demonjić Ozrenski je napisao: „Vidjeti i na nov način posvjedočiti viđeno, zadatak je koji fotograf ima pred sobom. U mnoštvu slika i predstava zapaziti i zabilježiti onu pravu, onu koja će postati i opstati univerzum za sebe, to je već umjetnost.
Posmatrajući svjetlopise Mihaila Simovića, ne možemo a da ne primjetimo lirizam koji nas naprosto miluje sjetom i toplinom. Bilo da se radi o salašima, koji poput naive mačvanske škole nijemo iščekuju nezvanog gosta, izgubljeni i obezvremenjeni u izmaglici ravnice, ili prizori vodenih površina, onih sa vrbama i topolama koji se samozaljubljeno ogledaju u vodi, do čamaca koji iščezavaju u beskrajnoj plaveti vodeno-nebeske površine, svi oni redom odišu smjernošću i nekakvom asketskom uzdržanošću.
Za Simovića je i ljudsko tijelo (šake, portreti) samo neraskidivi dio Bogostvorene prirode, te je u sazvučju sa okruženjem i ono samo nedorečeno i zapitano...“

© 2026 СКЦ Београд, Краља Милана 48